Turističke informacije | Ture | Ulaznice za znamenitosti

Italijanska kuhinja: 7 italijanskih jela koja ne postoje u Italiji

Ako volite pastu bolonjeze ili milaneze, fetućine Alfredo, Cezarovu salatu, verovatno mislite da uživate u najboljem što italijanska kuhinja može da ponudi. Da? E, pa hteli smo da vam kažemo da su to jela koja ne postoje u Italiji. Svesni smo da ćemo ovim tekstom srušiti neke mitove, ali krajnje je vreme da saznate šta (ne) jedete.

1. Špageti milaneze (spaghetti milanese)

Špageti milaneze (spaghetti milanese)

Koliko god mislili da sve što ima špagete i sos od paradajza može ovako da se zove – grešite! Ovo jelo, u originalu ‘A la milanisa, nema direktne veze sa gradom Milano, već sa Sicilijom i par jezičkih konfuzija. Na neki, još nepoznat način, glavni sastojak ovog jela – masculini – postao je milanisa, odnosno milanese. U pitanju je sitna riba – sardele, inćuni, ringlice. Sicilijanci iz centralne Sicilije, koji nisu imali baš jednostavan pristup svežoj ribi, čuvali bi tu ribu tako što bi je usolili. Zatim bi je koristili za pripremanje jela, uglavnom sa sirotinjskim sastojcima kao što su ostaci hleba i paradajz. Dakle, pasta milaneze je ništa drugo nego testenina sa usoljenom ribom u paradajz sosu začinjena prezlama.

2. Špageti sa ćuftama (spaghetti con polpette)

Špageti sa ćuftama (spaghetti con polpette)

Ako i vi, kao i Maza i Lunja, volite špagete sa ćuftama, znajte da je to jelo nastalo tamo gde i crtani film. Kada su početkom XX veka siromašni Italijani krenuli da se, trbuhom za kruhom, sele u Ameriku, poneli su sa sobom i tradiciju spremanja testenine sa sosom od paradajza. Ne zato što su gajili neku posebnu ljubav isključivo prema paradajzu, već zato što su jedino za njega imali novca. Kako im je rastao standard, tako su sebi mogli da priušte nešto više: ćufte od mesa. One su već bile izmišljene u Italiji, ali kao posebno jelo, polpette al sugo. U Americi su, međutim, špagete i ćufte “stavili u isti sos” i… ostalo znate.

3. Taljatele bolonjeze (tagliatelle bolognese)

Taljatele bolonjeze (tagliatelle bolognese)

Svaka italijanska regija je imala (i još uvek ima) neki svoj način spremanja sosa od mlevenog mesa koji se zove ragù. Naziv potiče od francuske reči ragoûter što znači “probuditi apetit”. Najpoznatiji je onaj koji se sprema u Emiliji Romanji, čiji je glavni grad Bolonja, pa otud ime ragù alla bolognese. Testenina sa raguom se zove jednostavno pasta al ragù. Najčešće je to neki vid paste sa jajima, taljatele, ali i lazanje. Tako da šta god da jedete – taljatele, fetućine, špagete – ne zovite to više pastom bolonjeze! I da znate: da bi se zašitio kontinuitet i poštovanje kulinarske tradicije, Kulinarska akademija iz Bolonje je još 1982. godine deponovala zvanični recept ragua bolonjeze pri Komori samostalnih privrednika i zanatlija Bolonje. Taj recept možete da nađete na njihovoj zvaničnoj stranici – Accademia Italiana della Cucina, ragù alla bolognese.

4. Fetućine Alfredo (fettuccine Alfredo)

Fetućine Alfredo
Foto Meliciousm (CC BY-SA 4.0, Link)

Kao i špageti bolonjeze, i fetućine Alfredo mogu da “zahvale” Amerikancima na krštenju. Kada je 1908. godine rimski kuvar Alfredo Di Lelio spremio svojoj ženi fetućine sa buterom i parmezanom da bi povratila energiju nakon porođaja, nije ni sanjao da će taj jednostavni obrok postati svetski poznato jelo. Njegovoj ženi se ta pasta toliko dopala, da je predložila mužu da je ubaci u jelovnik kao fettuccine burro e parmigiano. Alfredo je u to doba imao tavernu u centru Rima na trgu Piazza Rosa. Ovo jelo verovatno ne bi doživelo planetarni uspeh da 1929. godine Alfredo nije dobio na poklon zlatni pribor za jelo od tadašnjih prvaka američkog nemog filma, Daglasa Ferbanksa i Meri Pikford. Par glumaca je boravio u Rimu na medenom mesecu i želeo je da se na ovaj način zahvali Alfredu na originalnim i sočnim jelima koji im je kuvar spremao. Alfredo je 1943. godine ustupio tavernu svom sinu Armandu, koji je nastavio da posluje pod imenom Alfredo II u ulici Via della Scrofa. Međutim, 1950. je Alfredo I odlučio da se vrati na kulinarsku scenu i otvorio je restoran na trgu Piazza Augusto. Restoran i dalje postoji na istom mestu, a u njemu su nastavili da rade njegovi naslednici, Armandovi sin i ćerka, Alfredo III i Ines Di Lelio*.

*Nakon objavljivanja ovog članka, kontaktirala nas je Ines Di Lelio i ispričala celu priču o svom dedi Alfredu (možete da je pročitate u komentaru ispod članka). Želela je da precizira, između ostalog, i da ona lično služi fetućine u restoranu svog dede, koji posluje pod imenom Il Vero Alfredo.

5. Pasta sa piletinom (pasta al pollo)

Pasta sa piletinom (pasta al pollo)

Servirati pastu sa komadićima piletine ili kao da je pasta prilog veliki je greh. Italijanima je pasta predjelo a piletina glavno jelo i tačka. To tvrdi i Kulinarska akademija Barila.

6. Cezarova salata (Caesar salad)

Cezarova salata (Caesar salad)

Ako ste mislili da je salata povezana sa rimskim vojskovođom Julijem Cezarom – varate se. Ovu salatu je prvi put pripremio 1924. italijanski kuvar Cezar Kardini (Cesare Cardini) u svom restoranu u San Dijegu u Kaliforniji. Ovaj snalažljivi mladić je sa nepunih 20 godina emigrirao u SAD i tamo otvorio više restorana, od kojih jedan i u Tihuani u Meksiku. Neki smatraju da je Cezar došao na ideju da napravi ovu salatu povodom Dana nezavisnosti, 4. jula. Drugi, pak, da je Cezar “sklepao” salatu na brzaka i to od onoga što je imao u kuhinji. Salata je u orignalu imala samo zelenu salatu, kockice hleba i parmezan i bila prelivena sosom napravljenim od maslinovog ulja, limuna, jaja i sosa Vorčesteršir. Kada se Kardini 1935. preselio u Los Anđeles i tamo otvorio hotel, salata je odmah postala poznata među zvezdama Holivuda a zatim i na svetskom nivou. Cezar je dobar deo svog radnog veka proveo proizvodeći svoj sos, Cardini’s, koji se i dan-danas prodaje u više varijanti. Kardini je umro 1956. u Los Anđelesu, a da njegova salata nikad nije “videla” Italiju.

7. Hleb sa belim lukom (pane all’aglio)

Hleb sa belim lukom (pane all'aglio)

Poznat još i kao garlic bread, ovaj hleb začinjen belim lukom i začinskim biljem se služi… pa, u Italiji nigde! Ako želite ovakav hleb, u Italiji možete da dobijete samo brusketu sa belim lukom i maslinovim uljem (bruschetta aglio e olio).  Naziv bruschetta verovatno potiče od reči abbrustolire (prepeći) ili brusca (četka za čišćenje konja koja liči na prepečen hleb). Odnosi se na prepečeno parče hleba u koji je utrljan beli luk a zatim preliveno maslinovo ulje. Nema nikakvih začinskih trava, eventualno so i biber. Pored luka i ulja, najčešći sastojak koji se stavlja na brusketu je svež paradajz. Brusketa je nastala kao potreba italijanskih seljaka da sačuvaju hleb više dana, a danas se uglavnom služi kao predjelo.

Pročitajte i o drugim zanimljivostima o Italiji i Rimu.


Izvori:

Pasta con le sarde alla “milanisa” di Nuzza&Ddia
Lo strano caso degli spaghetti con le polpette
Fettuccine Alfredo

Alfredo di Roma
Caesar Cardini Of Caesar Salad Fame

2 Comments

  • HISTORY OF ALFREDO DI LELIO CREATOR IN 1908 OF “FETTUCCINE ALL’ALFREDO” (“FETTUCCINE ALFREDO”), NOW SERVED BY HIS NEPHEW INES DI LELIO, AT THE RESTAURANT “IL VERO ALFREDO” – “ALFREDO DI ROMA” IN ROME, PIAZZA AUGUSTO IMPERATORE 30

    With reference to your article I have the pleasure to tell you the history of my grandfather Alfredo Di Lelio, who is the creator of “Fettuccine all’Alfredo” (“Fettuccine Alfredo”) in 1908 in the “trattoria” run by his mother Angelina in Rome, Piazza Rosa (Piazza disappeared in 1910 following the construction of the Galleria Colonna / Sordi). This “trattoria” of Piazza Rosa has become the “birthplace of fettuccine all’Alfredo”.
    More specifically, as is well known to many people who love the “fettuccine all’Alfredo”, this famous dish in the world was invented by Alfredo Di Lelio concerned about the lack of appetite of his wife Ines, who was pregnant with my father Armando (born February 26, 1908).
    Alfredo di Lelio opened his restaurant “Alfredo” in 1914 in Rome and in 1943, during the war, he sold the restaurant to others outside his family.
    In 1950 Alfredo Di Lelio decided to reopen with his son Armando his restaurant in Piazza Augusto Imperatore n.30 “Il Vero Alfredo” (“Alfredo di Roma”), whose fame in the world has been strengthened by his nephew Alfredo and that now managed by me, with the famous “gold cutlery” (fork and spoon gold) donated in 1927 by two well-known American actors Mary Pickford and Douglas Fairbanks (in gratitude for the hospitality).
    See the website of “Il Vero Alfredo” (also for franchising news).
    I must clarify that other restaurants “Alfredo” in Rome do not belong and are out of my brand “Il Vero Alfredo – Alfredo di Roma”.
    I inform you that the restaurant “Il Vero Alfredo –Alfredo di Roma” is in the registry of “Historic Shops of Excellence” of the City of Rome Capitale.
    Best regards Ines Di Lelio

    IN ITALIANO

    STORIA DI ALFREDO DI LELIO, CREATORE DELLE “FETTUCCINE ALL’ALFREDO” (“FETTUCCINE ALFREDO”), E DELLA SUA TRADIZIONE FAMILIARE PRESSO IL RISTORANTE “IL VERO ALFREDO” (“ALFREDO DI ROMA”) IN PIAZZA AUGUSTO IMPERATORE A ROMA

    Con riferimento al Vostro articolo ho il piacere di raccontarVi la storia di mio nonno Alfredo Di Lelio, inventore delle note “fettuccine all’Alfredo” (“Fettuccine Alfredo”).
    Alfredo Di Lelio, nato nel settembre del 1883 a Roma in Vicolo di Santa Maria in Trastevere, cominciò a lavorare fin da ragazzo nella piccola trattoria aperta da sua madre Angelina in Piazza Rosa, un piccolo slargo (scomparso intorno al 1910) che esisteva prima della costruzione della Galleria Colonna (ora Galleria Sordi).
    Il 1908 fu un anno indimenticabile per Alfredo Di Lelio: nacque, infatti, suo figlio Armando e videro contemporaneamente la luce in tale trattoria di Piazza Rosa le sue “fettuccine”, divenute poi famose in tutto il mondo. Questa trattoria è “the birthplace of fettuccine all’Alfredo”.
    Alfredo Di Lelio inventò le sue “fettuccine” per dare un ricostituente naturale, a base di burro e parmigiano, a sua moglie (e mia nonna) Ines, prostrata in seguito al parto del suo primogenito (mio padre Armando). Il piatto delle “fettuccine” fu un successo familiare prima ancora di diventare il piatto che rese noto e popolare Alfredo Di Lelio, personaggio con “i baffi all’Umberto” ed i calli alle mani a forza di mischiare le sue “fettuccine” davanti ai clienti sempre più numerosi.
    Nel 1914, a seguito della chiusura di detta trattoria per la scomparsa di Piazza Rosa dovuta alla costruzione della Galleria Colonna, Alfredo Di Lelio decise di trasferirsi in un locale in una via del centro di Roma, ove aprì il suo primo ristorante che gestì fino al 1943, per poi cedere l’attività a terzi estranei alla sua famiglia.
    Ma l’assenza dalla scena gastronomica di Alfredo Di Lelio fu del tutto transitoria. Infatti nel 1950 riprese il controllo della sua tradizione familiare ed aprì, insieme al figlio Armando, il ristorante “Il Vero Alfredo” (noto all’estero anche come “Alfredo di Roma”) in Piazza Augusto Imperatore n.30 (cfr. il sito web di Il Vero Alfredo).
    Con l’avvio del nuovo ristorante Alfredo Di Lelio ottenne un forte successo di pubblico e di clienti negli anni della “dolce vita”. Successo, che, tuttora, richiama nel ristorante un flusso continuo di turisti da ogni parte del mondo per assaggiare le famose “fettuccine all’Alfredo” al doppio burro da me servite, con l’impegno di continuare nel tempo la tradizione familiare dei miei cari maestri, nonno Alfredo, mio padre Armando e mio fratello Alfredo. In particolare le fettuccine sono servite ai clienti con 2 “posate d’oro”: una forchetta ed un cucchiaio d’oro regalati nel 1927 ad Alfredo dai due noti attori americani M. Pickford e D. Fairbanks (in segno di gratitudine per l’ospitalità).
    Desidero precisare che altri ristoranti “Alfredo” a Roma non appartengono e sono fuori dal mio brand di famiglia.
    Vi informo che il Ristorante “Il Vero Alfredo” è presente nell’Albo dei “Negozi Storici di Eccellenza – sezione Attività Storiche di Eccellenza” del Comune di Roma Capitale.
    Grata per la Vostra attenzione ed ospitalità nel Vostro interessante blog, cordiali saluti
    Ines Di Lelio

Ostavite odgovor

Sadržaj zaštićen kopirajtom.

Nije lepo kopirati tuđe tekstove!