Turističke informacije | Ture | Ulaznice za znamenitosti

Galerija Borgeze u Rimu – muzej iza kojeg stoje beskrupulozni papa, bahati kardinal, slikar-ubica i još poneko

Nit manjeg muzeja, nit veće koncentracije remek-dela. Pogađate već, u pitanju je Galerija Borgeze u Rimu (Galleria Borghese), dragulj među muzejima Večnog grada. Može da primi svega 360 posetilaca odjednom koji u njemu mogu da borave najviše 2 sata. Ulaznice uglavnom moraju da se nabave nedeljama, ako ne i mesecima unapred. Ali kakve veze imaju beskrupulozni papa, bahati kardinal i slikar-ubica sa ovom galerijom?

Kratka istorija Galerije Borgeze u Rimu

Da bi u potpunosti razumeli kako je nastala Galerija Borgeze u Rimu, moramo prvo da vam ispričamo priču o Šipionu Kafareliju (Scipione Caffarelli). Rođen 1577. bio je sin Frančeska Kafarelija  i Hortenzije Borgeze. Pošto vam ova imena verovatno ne govore mnogo, reći ćemo vam da je Hortenzija bila sestra Kamila Borgezea (Camillo Borghese), mnogo poznatijeg kao papa Pavle V. Kako je Šipionov otac bio siromašan i nije mogao da plati školovanje svog sina, to je učinio njegov ujak, Kamilo. Šipione je na taj način uspeo da završi prestižni Rimski koledžCollegio Romano.

Kada je 1605. godine Kamilo bio izabran za papu, odmah je usvojio Šipiona koji je tako počeo da koristi prezime Borgeze. Pavle V je bio šampion nepotizma (favorizovanje rođaka), pa zato ne treba da nas čudi činjenica što je Šipione sa svega 29 godina proglašen kardinalom. Iako izuzetno mlad, bile su mu poverene brojne važne uloge i odgovornosti: bio je papin sekretar, šef rimske kurije, nadbiskup Bolonje i još mnogo toga. Koliko dobro ih je obavljao ostaje upitno, ali znamo da nikad nije prestao da se posvećuje svojoj istinskoj strasti: umetnosti.

Koristeći svoj položaj i veze sa papom,  kao i novac od poreza i nameta koji su delimično slivali i u njegove džepove, vrlo brzo se dočepao ogromnog bogatstva i imanja. Postao je jedan od najznačajnijih mecena i kolekcionara ranog 17. veka. Eklektičnog ukusa, Šipione je sakupljao dela Karavađa, Domenikina, Rafaela, Ticijana, Berninija… Ali, Šipione nije bio bilo kakav kolekcionar.

Kardinal Borgeze je bio još poznatiji po bahatosti pomoću koje je dolazio do umetničkih dela. Jedan od prvih žrtava je bio Domenikino (Domenico Zampieri). Bio je strpan u zatvor na godinu dana kada je odbio da preda kardinalu sliku Dijana u lovu (Caccia di Diana), iako je dotičnu sliku naručio jedan drugi kardinal, Pietro Aldobrankini (Pietro Aldobranchini).

Čak su i kaluđeri Crkve Svetog Franje (Chiesa di San Francesco) u Peruđi mogli samo nemo da gledaju kada im je Šipione ispred nosa odneo Rafaelovo remek-delo Polaganje u grob (La Deposizione). A kako, tek, da ne pomenemo apsurdnu priču o slikaru Đuzepeu Čelestiju (Giuseppe Celesti), kome je 1607. godine zaplenjeno čak 107 slika! Beskrupulozni papa Pavle V ih je nonšalantno predao svom sestriću kako bi mu omogućio da još više uveća svoju prestižnu kolekciju.

Ista  je već je bila pozamašna kada je Šipione 1609. godine kupio zgradu u ulici Via della Conciliazione, pored Bazilike Svetog Petra. Ova palata je postala prvi dom zbirke koja je tamo ostala sve do definitivnog premeštanja u gornji deo parka Vile Borgeze (Villa Borghese) 1613. godine.

Galerija Borgeze u Rimu – šta videti


Rafael – Polaganje u grob (Raffaello – La Deposizione), Galerija Borgeze u Rimu

Umetnička dela Galerije Borgeze raspoređena su u 20 prostorija koje se prostiru na dva sprata. U prizemlju, gde se nalazi veliki salon i 8 soba, smeštene su skulpture. Među njima nema samo onih antičkih, već su tu i one koje je Šipione Borgeze naručio od tadašnjih umetnika, kao i one koje su stigle u galeriju u narednim vekovima.

Spiralno stepenište vodi od prizemlja do prvog sprata gde se nalazi galerija slika koja zauzima 12 soba. Reč je o stotinama slika koje predstavljaju antologiju slikarstva od 16. do 18. veka. U ovoj grandioznoj kolekciji kojoj nema ravne, predstavljene sve slikarske škole: italijanski i firentinski manirizam, škole Lombardije, Ferare, Firence, Sijene, Breše, Veneta i Rima.

Možda će vam se broj ovih soba učiniti velikim, ali uveravamo vas da je reč o malom muzeju. Posetioci ulaze u intervalima od 2 sata, maksimalan broj posetilaca u jednom intervalu je 360. Ako želite da budete jedan od njih, rezervišite vašu ulaznicu na vreme.

Antonio Kanova (Antonio Canova)


Antonio Kanova – Paolina Borgeze (Antonio Canova – Paolina Borghese), Galerija Borgeze  Rimu (foto: Architas/Wikipedia)

U centru prve sobe ističe se jedna od najpoznatijih statua na svetu, Paolina Borghese, koju je Antonio Kanova izradio između 1805. i 1808.

Paolina Bonaparte, sestra mnogo poznatijeg Napoleona I, venčala se sa rimskim princem Kamilom Borgezeom 1803. godine. Mladoženja je tom prilikom Kanovi naručio statuu svoje supruge. Paolina je tada imala 25 godina i bila na vrhuncu svog društvenog sjaja, što zbog braka, što zbog  titule carskog visočanstva koju je dobila zahvaljujući bratu vojskovođi.

Da bi izradio statuu princeze Borgeze, Kanova je napravio poseban studio, kako bi samo on mogao da ima uvid u koncepciju i kompoziciju ovako važnog dela. Kanova ga je završio 1808, a  Kamilo Borgeze uredno platio poprilično dobrom svotom od 6000 škuda (oko 672.000 €). Statua je odmah prevezena u rezidenciju Kamila u Torinu, gde je obavljao funkciju generalnog guvernera. Tamo je, avaj, odmah izazvala veliku buru zbog preterane senzualnosti i golotinje Paoline.

Da li je Paolina zaista pozirala Kanovi bez odeće? Neki misle da je je u pitanju urbana legenda, dok biografi lepe princeze tvrde da “ova lepa žena nikada nije imala neprijatnosti da iskaže svoju golotinju“. Nakon pada Napoleona, statua je prebačena u Palatu Borgeze i tamo ostala izložena sve do 1820. godine. Tada je Kamilo Borgeze, na zahtev same Paoline, pohranio skulpturu u jedan kovčeg. Statua je stigla u galeriju Borgeze 1838, a konačno mesto u salonu u prizemlju je našla tek od 1889. godine.

Đan Lorenco Bernini (Gian Lorenzo Bernini)


Đan Lorenco Bernini – David (Gian Lorenzo Bernini – David), Galerija Borgeze  Rimu (foto: Burkhard Mücke/Wikipedia)

U drugoj sobi se nalazi ništa manje je poznata skulptura Davida, kojeg je Bernini započeo je 1623. godine po narudžbi kardinala Alesandra Peretija (Alessandro Peretti).  Kardinal je planirao da ga postavi u vrtu svoje vile Montalto, ali je ga je smrt pretekla. Tu se odmah zadesio nama dobro poznat kardinal Šipione Borgeze, koji je već bio ošacovao Davida, i u maju 1624. godine ga postavio u prizemlje svoje vile, danas Galerija Borgeze.

Berninijeva je, takođe, i statua Aplona i Dafne (Apolon e Daphne), koja se nalazi u sredini treće sobe. U četvrtoj je mermerna skulptura Il ratto di Proserpina, koja prikazuje Plutona koji otima Proserpinu. I ovu skulpturu je naručio Šipione glavom i bradom tada 23-godišnjem Berniniju, koju je isti isklesao od mermera iz Karare tokom 1621. i 1622.

Mit o Plutonu i Proserpini


Đan Lorenco Bernini – Otmica Proserpine (Gian Lorenzo Bernini – Il ratto di Proserpina), Galerija Borgeze  Rimu

Kada je Pluton (bog podzemnog sveta) video Proserpinu, ćerku Jupitera (oca svih bogova) i Cerere (boginje i zaštitnice žita), bio je toliko pogođen njenom lepotom, da nije mogao da odoli iskušenju da je otme. Proserpina se u tom trenutku igrala i brala cveće u okolini Etne na Siciliji. Pluton je izašao iz svog prebivališta kroz vulkan, zgrabio Proserpinu i odveo je u Had, podzemni svet. Njena majka Cerera je bila toliko očajna, da je prestala da se brine o usevima, izazivajući njihovu propast. U pomoć joj je priskočio muž Jupiter i nekako se nagodio sa Plutonom da Proserpina provodi šest meseci sa majkom radi plodnosti useva, a ostalih šest sa Plutonom u Hadu.

Otmica Proserpine je jedan od omiljenijih sicilijanskih mitova, prikazan u različitim umetničkim delima od kojih je napoznatije ovo od Đan Lorenca Berninija.


Jedan kardinal i dva poprsja: oba je izradio Bernini. Levo je verzija sa “felerom” u mermeru koji se vidi na čelu, desno je “popravljena” verzija

Berinini je, po narudžbini Pape Urbana VII izradio i poprsje Šipiona 1632. godine. Tek kad ga je završio, shvatio je da se na kardinalovom čelu nalazi jedna pukotina. Brže – bolje je uradio novo poprsje, neki kažu u toku 3 dana, drugi u toku 15 noći. Kako god, obe statue se nalaze u Galeriji Borgeze u Rimu, pa pokušajte da nađete onu bez “felera”.

Karavađo (Caravaggio


Karavađo – Dečak sa korpom voća (Carvaggio – Fanciullo con canestro di frutta), Galerija Borgeze u Rimu

Karavađo je bio omiljeni kardinalov umetnik, tako da ne čudi što se u Galeriji Borgeze nalazi čak šest njegovih dela: Madona sa zmijom (Madonna dei Palafrenieri), famozni Dečak sa korpom voća (Fanciullo con canestro di frutta), Bolesni Bahus (Bacchino malato), Sveti Jeronim koji piše (San Girolamo scrivente), Sveti Jovan Krstitelj (San Giovanni Battista) i David sa Golijatovom glavom (Davide con la testa di Golia).

Karavađo, čije je pravo ime Mikelanđelo Merizi (Michelangelo Merisi), je rođen u Milanu. Nadimak Caravaggio, dakle nije dobio po mestu svog rođenja, već  odakle su bili njegovi roditelji. Da je Karavađov život bio roman, to bi verovatno bio istorijsko-avanturistički napravljen od duela, bežanja, naglih uspona i žestokih padova. Čitalac bi se, možda, pitao da li je autor preterao sa obrtima. Ali nije. Karavađo je istinita priča o umetnosti i nasilju, svecima i prostitutkama, opasnim kafanama i raskošnim odajama, sveštenicima i beskućnicima.

Dve prostitutke


Karavađo – Portret kurtizane (Carvaggio – Ritratto della Cortigiana), uništen 1945.

Ovo je jedini Karavađov isključivo ženski portret, nažalost, uništen 1945. tokom II svetskog rata. Predstavlja senzualnu i istovremeno misterioznu ženu, veoma lepo obučenu i doteranu. Njen zagonetni pogled usmeren je prema posmatraču, ali ga istovremeno i ignoriše.

Model za ovaj portret bila je Filide Melandroni (Fillide Melandroni), i njeno lice se pojavljuje na još nekoliko Karavađovih slika: Sveta Katarina Aleksandrijska (Santa Caterina d’Alessandria) i Judita odrubljuje glavu Holofernu (Giuditta e Oloferne). Na slici Marta i Marija Magdalena (Marta e Maria Maddalena), lik Marte tumači Filidina prijateljica Ana Biankini (Anna Bianchini), dok lik Magdalene tumači nezaobilazna Filide Melandroni.


Karavađo – Judita odrubljuje glavu Holofernu (Caravaggio – Giuditta e Oloferne), Rim – Palazzo Barberini

Pa ko su bile Filide i Ana? Dve nerazdvojne drugarice, koje su obavljale najstariji zanat na svetu u Rimu. Filide je, nakon što je više puta bila uhapšena zbog prostitucije, odlučila da se stavi pod zaštitu braće Tomasoni, koji su ugovarali susrete kurtizana i muškaraca iz visoke društvene klase. Kao da to nije bilo dovoljno, ušla je u ljubavnu veza sa jednim od braće Tomasini, Ranućom (Ranuccio Tomassoni). A upravo je Ranućo taj koji je bio veza između lepe i atraktivne kurtizane i Karavađa. Međutim, niko nije računao na to da će Karavađo izgubiti glavu za Filidom. Te kobne 1606. godine. Karavađo je, u jednoj partiji tenisa, ubio Tomasonija.

Slikar ubica 


Karavađo – David sa Golijatovom glavom (Caravaggio – Davide con la testa di Golia), Galerija Borgeze u Rimu

Sa ubistvom Rinuća Tomasinija, Karavađov život se pretvorio u pakao. Umetnik je, prema tada važećim zakonima u papskoj državi, bio osuđen na smrt odsecanjem glave. Da bi pobegao od dželata, Karavađo je brzo napustio Rim bežeći u Napuljsko kraljevstvo, ali to nije bilo dovoljno da mu da pruži mir. Strah od umiranja postao je jedna od ponavljajućih tema u radovima koja su nastala u godinama bekstva. Mnoga od ovih dela imaju prizor odsecanja glave, kao što je Usekovanje glave Jovana Krstitelja (Decollazione di San Giovanni Battista).

Nakon Napulja je jedno vreme boravio na Malti, ali je (opet!) zbog jedne tuče bio prognan. Ponovo se vratio u Napulj, povređen i obeshrabren. U mukama je slikao Davida sa Golijatovom glavom (Davide con la testa di Golia). Ako se budete našli pred ovom slikom, obratite pažnju: lice Golijata je autoportret Karavađa, a lice Davida je takođe nadahnuto likom Karavađa iz mlađih dana, kada nije imao crnih mrlja u biografiji.

Ovu sliku je, po nekim istoričarima, Karavađo poslao kardinalu Šipionu Borgezeu kao poklon. Ovaj je onda trebalo da ga isporuči papi Pavlu V, da bi od njega dobio oproštaj i mogao da se vrati kući. Milost mu je data, ali je Karavađo, gotovo na kraju puta do Rima, umro na plaži Porto Erkole pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima. Imao je svega 39 godina.

Rafael Santi da Urbino (Raffaello Santi da Urbino)


Rafael Santi – Autportret (Galleria degli Uffizi, Firenca)

Najzastupljeniji autor posle Karavađa je Rafael i to sa tri slike: Muški portret (Ritratto virile), Portret dame sa jednorogom (Ritratto di dama con liocorno) i Polaganje Baljonija (Deposizione Baglioni). Ova poslednja je slika koju smo pomenuli na početku priče: naslikana za Atalanta Baljonija u znak sećanja na njegovog sina Grifoneta ubijenog u borbama oko Peruđe, ova slika je prvobitno bila u crkvi Svetog Franje u Peruđi. Tu je stajala čitva jedan vek sve dok, uz saučesništvo lokalnog sveštenstva, nije oduzeta i poslata Pavlu V, koji je onda dao sestriću Šipionu za zbirku.

Rafael je bio zgodan, talentovan, poznat, voljen od strane žena i poštovan od strane muškaraca. Čitajući ovaj kratki opis, verovatno ste pomislili  da je bio rođen pod srećnom zvezdom. Ali nije. Rođen je kao sin slikara Đovanija Santija (Givanni Santi), koji je bio poznati umetnik i vlasnik ateljea u usponu u Urbinu, tada važnom umetničkom centru. Đovani je imao tek toliko vremena da uvede sina u umetnost, nakog čega je umro. Rafaelova majka je već bila umrla kad je on imao 8 godina.


Rafael – Portret dame sa jednorogom (Raffaello – Ritratto di dama con liocorno), Galerija Borgeze u Rimu

U 21. godini Rafael je odlučio da se preseli u Firencu, očaran onim što je čuo o delima dva poznata umetnika iz ovog toskanskog grada: Leonarda i Mikelanđela. Niz Madona (Svetih Marija) sa detetom u naručju datira iz tog perioda. Čini se da je to bila jedna od temi koje su Rafaelu bile naročito bliske, verovatno zbog prerane smrti njegove majke dok je još bio dete.

Sa nepunih 25 godina Rafael je pozvan od strane pape Julija II (Giulio II) da bi oslikao papske sobe u Vatikanu. Pored toga što je bio sjajan umetnik, Rafael se pokazao i kao uspešan “biznismen”. Njegov atelje u Rimu radio je punom parom kako bi mogo istovremeno da isporučuje više umetničkih dela. Uprkos ovoj savršenoj organizaciji, radovi Rafaela bili su toliko popularni da su klijenti često morali dugo da čekaju da bi dobili to što su naručili. Rafael je takođe bio dobar arhitekta: od 1514. radio je na izgradnji Bazilike Svetog Petra u Vatikanu.

Rafael je umro u noći Velikog petka 1520. sa samo 37 godina. Njegovi savremenici su tvrdili da je u trenutku Rafaelove smrti nwkoliko pukotina prodrmalo vatikanske palate, a nebo se ispunilo tamnim oblacima, kao da je svet izgubio neko božanstvo. Prema istoričaru Vazariju, pak, Rafael je umro od groznice izazvane “ljubavnim ekscesima”. Njegovo telo se čuva u Panteonu u Rimu.

Galerija Borgeze u Rimu: adresa, radno vreme, ulaznice

📍 Piazzale Scipione Borghese, 5, 00197 Roma
Radno vreme: utorak – nedelja od 9.00 do 19.00 h (poslednji ulaz u 17.00 h), četvrtkom otvoreno i od 19.00 do 21.00 h (poslednji ulaz u 19.oo h). Ponedeljkom zatvoreno.
Besplatan ulaz: 6 oktobar 2019, 3. novembar 2019, 1. decembar 2019, 5. januar 2020, 2. februar, 1 mart. Svake druge srede u mesecu od 13.00 do zatvaranja, u skladu sa zakazanim intervalima ulaska. Kada je ulaz besplatan, obavezna je rezervacija putem telefona +390632810 od ponedeljka do petka od 9.00 do 18.00,  subotom od 9.00 do 13.00 ili onlajn.
RomaPass: ✔️
Ulaznice 👇


Potreban vam je smeštaj u Rimu? Rezervišite ga ovde!

U saradnji sa Booking.com.

1 Comment

Ostavite odgovor

Sadržaj zaštićen kopirajtom.

Nije lepo kopirati tuđe tekstove!